Eto dogodija se i prvi poraz Ante Miše, mnogim navijačima je to bija kraj svita, pa isti oni koji su se jučer kleli u njegovo ime danas ga svim srcem žele smijeniti. Moram priznat da je i mene poprilično dotuka taj poraz, nisam moga virovat da se to dogodilo i isto tako u afektu sam par puta prozborija par riči na Mišin račun. Međutim, dan poslije, glava malo hladnija, rane od poraza još uvik ne zacjeljuju, ali moja podrška Miši nikad žešća, mogu drugi govorit šta ih je god volja, ali rezultati su na njegovoj strani, je falija je protiv Osijeka, pa šta,idemo dalje, uvjeren sam prema tituli, još kad ga vidim kad stavi ruku na srce i kad ljubi Hajdukov grb i sa kojom dozom ljubavi nastupa prema navijačima, onda stvarno ne mogu ništa drugo reć nego: Ante meštre, glavu gori, malo smo se sklizli, ali nije to ništa, sa pravim pristupom mi se vraćamo di nam je misto, a to je prva pozicija!

Malo posli u blizini Hajdukovog posrtaja naš „najmiliji“ konkurent u Vinkovcima čini čuda, četri gola u 15 minuta, a ti isti igrači Cibalije koji su pri kraju utakmice protiv Hajduka letili po terenu, protiv Dinama jednostavno nestanu u završnici igre, možda je slučajno, a možda i nije, ali ajde probajmo zamislit da se nađe slučajno nas 11 negdi na ulici, one od 50 godina pa nadalje stavljamo na libera, a mlađe da pokrivaju krila, sredinu i napad, pa da vidimo ko će nam utirat 4 komada u 15 minuta!

Danas čitam kako je uprava odlučila da će se posjete stadionu naplaćivat 20 kuna, to je po uzoru na neke veće sredine i jako mi se sviđa ta ideja, možda bi malo samo smanjija cijenu,jer ipak su vrimena teška i ljudi gledaju svaku kunu. Međutim upravu bi tribalo pohvalit za neke ideje, a to je pored ovih posjeta stadionu i osnivanje Hajdukovog muzeja, klub sa našom povijesti i tradicijom ima šta pokazat i šta je najlipše priko te ideje o muzeju i oće.

U goste nam je bila Cibalija, Poljud lipo ispunjen,Torcida standardno dobra,Hajduk prvo poluvrime tako,tako,u drugom se otvorilo i zaslužena pobjeda, nadam se da je to povratak u stari ritam, bravo bijeli, a sad u Zaprešić pobijedit za sebe i naše prijatelje u Zadru.

Kad sam se vratija sa utakmice, odma sam se uvatija malo prčkat po internetu i vidim link od emisije Volim nogomet, zanimalo me kako je Dinamo odigra protiv jedne od svojih filijala, gledam kako Mandžukić postiže gol, a Blažićko ka pravi „neutralni“ komentator javne televizije pada u rijetko viđen trans, u najmanju ruku kada su utirali gol za finale lige prvaka i kroz zube viče „…..konačno…“, nakon toga slijedi već poznati igrokaz u studiju sa velikom poštenjačinom Beusanom, gdje nam čovik lipo objašnjava da svi mi koji smo vidili ruku u šesnaestercu Dinama u biti nemamo pojma i tribali bi poć okulistu.

Isti dan u jednom nama dobro poznatom sportskom listu, poznatom Dinamovom glasilu, izlazi članak koji nam govori kako bi u biti za Hrvatski nogomet bilo najbolje da Dinamo bude prvak,jer oni će puno lakše u ligu prvaka nego Hajduk radi boljeg koeficijenta, sve ovo nam govori o jednom velikom aparatu koji je godinama brižno građen i dobro ćemo se tribat pomučit da ga srušimo, jer borba za titulu ne vodi se samo na terenu, ona se nažalost vodi i na mistima di bi najmanje tribalo. Dakle iduća stanica Zaprešić, osim šta igraju za svoga velikog brata, igraju i za spasit svoju kožu, bit će gadno, ali bolji smo i pobjeda ne bi tribala pobić i sa tim mislima sve vas lipo pozdravljam!

HŽV!